Uvod
Agorafobičari su najčešće poznati kao ljudi koji imaju strah od javnih mesta. Agorafobija je anksiozni poremećaj koji uključuje stalni strah od pojedinih sredina, bilo zbog gužve ili otvorenog prostora. Strah ili anksioznost koja se javlja kod agorafobije su nesrazmerni pretnji i opasnosti iz takve sredine. Osoba koja ima agorafobiju uložiće veliki trud da izbegne određeno životno okruženje i uslove, a prisustvo ili očekivano prisustvo takvog okruženja će stvoriti visok nivo stresa. Ovi iracionalni strahovi i reakcije dovode do negativnog uticaja na društvenom i poslovnog planu.
DSM -V uvodi nekoliko promena u dijagnostikovanje agorafobije, sa ciljem da se spreči zloupotreba i olako postavljanje dijagnoze kao i distanciranje od precenjenih opasnosti ili povremenih strahova. Osoba ne mora da pokaže preteranu ili nerazumnu anksioznost za dijagnozu agorafobije. Umesto toga, anksioznost mora biti „nesrazmerna“ u odnosu na pretnju s obzirom na okruženje i situaciju.
Simptomi agorafobije ( F40.00 )
Osoba koja ima agorafobiju doživljava značajan i trajan strah kada je u prisustvu ili očekuje prisustvo najmanje dve od navedenih situacija. Ove situacije podrazumevaju:
- gužvu,
- javna mesta,
- javni prevoz,
- boravak napolju izvan kuće,
- otvoren prostor,
- stajanje u redu,
- okolnosti u kojima je osoba izolovana, kao i
- preteranu zavisnost.
Da bi se zadovoljili DSM-V kriterijumi, kada je u ovakvim situacijama osoba mora da ispoljava izbegavajuće ponašanje, kako bi izbegla strah i/ili simptome slične napadima panike.
DSM-V kriterijumi za agorafobiju uključuju:
- Usmeren i nesrazmeran strah od prisustva ili očekivanja specifične situacije.
- Izlaganje fobičnom stimulusu izaziva momentalnu anksioznu reakciju, koja može da se ispolji kao vezivanje za sigurnu osobu (zavisno ponašanje) ili pokazivanje predispozicije za razvoj napada panike.
- Osoba prepoznaje da je strah van proporcije.
- Fobična situacija se izbegava, ili se podnosi uz intenzivnu anksioznost ili stres.
- Izbegavanje, anksiozno iščekivanje ili stres u situacijama koje izazivaju strah značajno ometaju normalnu svakodnevnu rutinu. Profesionalno (ili akademsko) funkcionisanje, društvene aktivnosti i međuljudski odnosi su ugroženi, ometeni ili potpuno onemogućeni.
Novi DSM-V kriterijumi navode da simptomi kod svih uzrasta moraju da budu prisutni minimum 6 meseci da bi se dijagnostikovala agorafobija.
Anksioznost, napad panike ili fobična izbegavanja povezana sa specifičnom situacijom nisu bolje opisana nekim drugim mentalnim poremećajem.
Mnogi od fizičkih simptoma agorafobije su takođe prisutni i kod napada panike i uključuju bolove u grudima, ubrzano lupanje srca, vrtoglavicu, mučninu, znojenje, stomačne tegobe i proliv.
Agorafobija – F40.00
Faktori rizika
Agorafobija može početi u detinjstvu, ali obično počinje u kasnim tinejdžerskim ili ranim odraslim godinama – obično pre 35. godine – ali i stariji odrasli mogu je razviti. Ženama se dijagnostikuje agorafobija češće nego muškarcima.
Faktori rizika za agorafobiju uključuju:
- Postojanje paničnog poremećaja ili druge fobije
- Reagovanje na napade panike preteranim strahom i izbegavanjem
- Doživljavanje stresnih i traumatičnih životnih događaja, kao što su zlostavljanje, smrt roditelja ili napad
- Imati anksiozan ili nervozan temperament
- Genetski faktor – Imati krvnog srodnika sa agorafobijom
Prevencija agorafobije
Ne postoji siguran način da se spreči agorafobija. Međutim, anksioznost se povećava što više izbegavate situacije kojih se plašite. Ako počnete da imate blage strahove od odlaska na bezbedna mesta, pokušajte da vežbate da idete na ta mesta iznova i iznova pre nego što vaš strah postane prejak. Ako je ovo preteško da uradite sami, zamolite člana porodice ili prijatelja da pođe sa vama ili potražite stručnu pomoć.
Ako osetite anksioznost na mestima ili imate napade panike, potražite terapiju što je pre moguće. Potražite pomoć rano kako biste sprečili pogoršanje simptoma. Anksioznost, kao i mnoga druga stanja mentalnog zdravlja, može biti teže lečiti ako čekate.
Agorafobija, lečenje i hipnoterapija
Agorafobija se često tretira zajedno sa paničnim poremećajem. Prema DSM-V, agorafobija više nije klasifikovana u kategoriji Panični poremećaj, već joj je dodeljena zasebna kategorija. Ranije se smatralo da je agorafobija nastala kao posledica paničnog poremećaja, ali to stanovište je napušteno.
Za lečenje agorafobije, kao i paničnog poremećaja, koriste se antidepresivi SSRI. Lekovi i hipnoterapija mogu da se koriste zajedno. Ovaj kombinovani tretman se pokazao kao veoma efikasan u tretmanu svih anksioznih poremećaja – u lečenju paničnog poremećaja, sa ili bez agorafobije, hipnoterapija uz SSRI daje dobre rezultate. Studije u kojima su klijenti tretirani hipnoterapijom i SSRI dugoročno praćeni otkrile su da su održani pozitivno ponašanje i smanjenje simptoma.
Osobe sa agorafobijom često na nesvesnom nivou žele da zadrže agorafobiju, jer od nje imaju određenu korist. U prvi mah klijenti toga nisu svesni i negiraju ili se čude, ali na dubljem podsvesnom nivou stvari stoje drugačije. Ulaskom u podsvest otkriva se korist od poremećaja i dok god se korist ne otkrije i ne obradi teško je rešiti problem.
Ljudi obično ulaze u bolest jer na taj način žele da se zaštite, da ostvare određene privilegije ili da privuku pažnju i ljubav. Potrebno je otkriti koja je od koristi stavrno prisutna i obraditi je adekvatnim hipnotičkim tehnikama.
Živeti sa agorafobijom
Agorafobija može imati ozbiljan uticaj na svakodnevni život agorafobičara, kao i na njoj bliske osobe. Nivo socijalne interakcije može se predvideti u zavisnosti od toga da li pojedinac ima napade panike ili ne. Agorafobičari sa napadima panike imaju tendenciju da se više povlače od društva. Agorafobičari bez napada panike mogu izbegavati neugodne situacije, i na taj način osiromašiti svoj život od blagog do umerenog nivoa. Kako bi se smanjili ili prevazišli simptomi agorafobije, potrebno je izlaganje situacijama koje izazivaju strah. Psihološki, biološki i genetski faktori su povezani sa agorafobijom. Poremećaj se obično razvija u kasnoj adolescenciji ili u ranom detinjstvu i češći je kod žena. Drugi faktori rizika su stresni životni događaji, slabo zdravlje, niže obrazovanje i niži prihodi (Meng & D’Arci, 2012).